|
10.01.2012., 11:16
Potaknuta svojim djelima i razmišljanjima!
Nova stranica dnevnika zar ne?
Nebih rekla da je tako, jednostavno staru nisam dovršila, nešto, neznam što!
Zadnjih 2 mjeseca su bila jako stresna za mene. Seljenje, nova škola, stari život, sve to me prije 2 tjedna potaklo na malo razmišljanje. Pa zašto baš ja? Bože što mi želiš poručiti time? Što sam pak napravila da to zaslužim??
Pukla sam jednostavno i odlučila napisati post jer sam počela ne spavati noćima, jer me kopka sve.
Dakle ljubav!! To je ono najgore najkompliciranija stvar koju sam sama svjesno zakomplicirala!
Bila sam loša osoba istina je to da sam otjerala osobu koja mi je značila najviše na cijelom prokletom svijetu!
Ljeto sam potratila, a mogla sam ga vidjeti svaki dan možda bi to nešto vrijedilo, možda bi preživjeli, možda bi još bili zajedno jer bi se možda pomirili. Tu dolazim do druge stvari; dok sam imala njegovu ljubav bila sam taka ohola kuja prema njemu nisam uopće shvačala što mi znači sve dok nije otišao i prestao me voljeti. Istina je ono što kažu: neznaš što ti netko znači sve dok ta osoba ne ode. Ja sam nažalost to prekasno shvatila da nešto promijenim. Žao mi je što sam bila taka. Pola, ma šta pola velika većina stvari izrećena u tih par 6-7-8-9 mjeseci je bila laž. Ja uopće nisam takva samo sam se pretvarala. Imala sam tada onaj osjecaj sigurnosti da me netko voli pa ajde mogu raditi sve što želim, mogu se igrati s njim kao da je igračka, mogu ga zajebavati, uništavati kidati, a kad meni bude trebalo opet će biti tamo da mi kaže da me voli i da sam mu sve na svijetu, razlog zašto diše, zašto postoji. Sada u ovih dva tjedna me to najviše kopka. Imala sam toliko ljubavi za dat, a držala sam to sve u sebi, imala sam toliko osjećaja, a nijedan mu nisam pokazala, bila sam uštogljena odvratna. Zapravo bila sam sve što nisam. Glumila sam nešto, bez očitog razloga jer nisam uopće morala, da sam bila svoja još bi bio tu, i volio me ovaku kakva jesam zapravo. Nedostaje mi.
Sada on ima drugu na drugom kraju države, sretan je, sada tek vidim što je mislio kada je rekao da ga kidam i ga polako ubijam i razaram mu srce. Sada znam što je mislio kada je rekao da će uvijek biti tu kad ga zatrebam, jer ga sada trebam. Sada vidim zasto nije htio prijateljstvo. Sada je valjda sretan.
Ja nisam. Boli me. Razara me. Tužna sam.
Ali idalje sam spremna učiniti sve za njegovu ljubav, idalje ga volim, ali on idalje voli drugu.
Tužno je samosažaljevat se, ali kad nemaš nikoga da te utješi [a drugima ne možeš reć je dok si bila onaka ohola kuja si rekla da neces s njim nikad više, a inace se držiš donekle svojih riječi, a i nekad si naporna od svojih glupih ispraznih i tupih priča.] onada i samosažaljevanje pali.
I kad pokušavam zaboravit sve što smo imali, sjetim se u nekoj neznatnoj stvarčici njegova lica, sjetim se zagrljaja, sjetim se prvog poljubca, sjetim se onih šetnji, smrzavanja na klupici, njegova mirisa, silnih ugriza koje je imao zbog mene, dolaženja na knap na bus, panike da nije otišao, bacakanja po snijegu, one silne ljubavi koju ju je meni davo, a ja sam ga pokidala.
I kao što moj dragi Urban kaže:"Izgubio si sada nju, dani su je ukrali..."- tako sam i ja izgubila njega-otjerala sam ga svojom gluposti, nitko nije kao on, nikad nece ni biti, on je onaj kojemu ne treba dati da ode, a ja sam ga otjerala.
Volim te!
"Forever and always"
Komentari
1
|
